V. Nazora 96b, Ivanec

Tel: +38542770550

Fax: +38542781307

Mob: +385992770550

Začinsko i ljekovito  bilje

 

Neki predstavnici skupine ljekovitih i začinskih biljaka rastu samoniklo u našoj flori, ali većina njih uzgaja se u povrtnjacima.

Istaknuta su ljekovita svojstva komorača (Foeniculum vulgare), ružmarina (Rosmarinus officinalis), koji su samoniklo rašireni u mediteranskom području Hrvatske, te vrste rodova majčina dušica (Thymus sp.) i metvica (Mentha sp.), koje su raširene u primorskim i kontinentalnim dijelovima Hrvatske. Navedene biljne vrste, osim poznatih ljekovitih svojstava, upotrebljavaju se i kao začinske.

Pri opisu ljekovitih i začinskih biljaka ne možemo mimoići veliku skupinu koja je poznata diljem svijeta po svojim ljekovitim i začinskim svojstvima, ali ne rastu autohtono, odnosno samoniklo kod nas. Te su vrste na naše prostore unesene iz drugih dijelova naše zemlje. Uzgajaju se u vrtovima i povrtnjacima diljem svijeta.

 

 

Kim (Carum carvi L.)

 

Kim je česta vrsta u sastavu livadne vegetacije na području Like i Gorskog kotara. Kim raste u cijeloj regiji, na livadama i pašnjacima, od nizine do planinskog pojasa. Raspoznajemo ga po karakterističnom mirisu koji imaju već i nedozreli plodovi. Malo pomalo nestaje s naših livada jer se zbog sve ranije košnje više ne može sam zasijati. Kao dvogodišnja biljka, u prvoj godini potjera lisnu rozetu. Tek u drugoj godini cvate i sazrijeva u srpnju ili početkom kolovoza. U mnogim zemljama srednje Europe postao je prava rijetkost.

To je dvogodišnja biljka s vertikalno razvijenim korijenom. Stabljika je visine od 60 do 100 cm i u gornjem je dijelu najčešće razgranata. Listovi su dvostruko ili trostruko perasto razdijeljeni. Cvjetovi su bijeli, ponekad crvenkasti, skupljeni štitcu. Plod je duguljast oko 4 do 5 mm dug, a u udubljenjima između rebara ploda smješteni su uljni kanali.

Ljekovite i aromatične tvari nalaze se u plodovima i u korijenu biljke. Od ljekovitih tvari u plodovima se nalaze različite količine eteričnog ulja, zatim šećer, škrob, masna ulja i mineralne tvari.

Kim je kao ljekovita i aromatična biljka u pučkoj medicini poznat već u prethistorijsko doba. Isto tako u narodu i danas ima vrlo široku primjenu u liječenju ljudi i životinja. Koristi se kao čaj. Upotrebljava se kod spremanja likera i vina. Koristi se za ublažavanje tegoba i liječenje različitih bolesti. Tek koncem srednjeg vijeka  kim je postao važnijim lijekom za želučane, crijevne i žučne tegobe.  Danas kim uglavnom koristimo samo kao začin.

 

Plodove kima beremo prije nego što postanu posve zreli. Tada je količina hlapiva ulja najveća. Odrežemo cijele štitce, sušimo ih u sjeni, a tek potom skidamo plodove koji se raspadaju na dva manja dijela.  Ako ih zagrizemo, imaju snažno aromatičan, gotovo ljut okus i ugodan miris. Odličan lijek  dobivamo od kima koji raste na planinskim pašnjacima.

Osim plodova imamo i eterično ulje od kima, svijetle je boje i ima karakterističan miris na tu biljku. Dobiva se vodenom destilacijom iz nezrelih plodova. Upotreba kima u liječenju: Kim i njegovo hlapivo ulje potiču rad želuca i žučnoga mjehura. Na crijeva djeluju umirujuće, ublažavaju grčeve i tjeraju vjetrove. Ulje snažno utječe na crijevne bakterije, prije svega sprječava razvoj bakterija koje uzrokuju nepravilno rastvaranje hranjivih tvari i nastanak različitih otrova u crijevima. Kim se koristi kod osjetljivog želuca, grčeva, napuhnutosti s jakim vjetrovima, kod crijevnih smetnji, osobito u dojenčadi i djece kad se žale na trbobolju i kad ih muče grčevi.

Za pripremu čaja od kima koristimo jednu čajnu žličicu zdrobljenih plodova. Možemo ga spraviti i s mlijekom, jer se eterično ulje dobro otapa u masnoći mlijeka a iskorištenje aktivnih tvari u tom je slučaju veće. Čaj pijemo polagano, u gutljajima.

Moguća neželjena djelovanja ove biljke, nisu zabilježena. Zbog povoljnog utjecaja na probavu, kim je sastojak nekih biljnih likera. Kao biljka ugodne arome, mirisa i okusa koristi se kao začin pri pripremanju različitih salata, jela, kolača i kruha, kojima daje pikantan okus i arome.

 

 

Hren (Armoracia rusticana)

 

Hren je autohtona vrsta jugoistočne Europe i zapadne Azije. Iz tih krajeva raširila se u uzgoju na cijelu Europu i ostale kontinente. Hren  je višegodišnja biljka zelenog lišća, bijelog korijena i ljutog okusa. U prehrani se najčešće upotrebljava korijen hrena, ali izuzetno su ukusni i pomalo pikantni mladi listovi biljke.  Svjež korijen se vadi iz zemlje od lipnja do studenog, dok se list bere od svibnja  do listopada.

Njegovu ljekovitost poznavali su i Stari Grci. Još 1500. godina p.n.e. koristili su ga za ublažavanje bolova u leđima i kao moćan afrodizijak. Iz tih dana vrijedi i izreka: Rotkvica vrijedi težinu olova, repa težinu srebra, a hren težinu zlata.

To je višegodišnja biljka s jako razvijenim korijenom. Iz takvoga korijena raste jedna ili više uspravnih stabljika, visine i do preko 100 cm. Stabljika je izbrazdana, šuplja i u gornjem dijelu razgranata. U gornjem dijelu stabljike u vrijeme razvoja cvjetova pojavljuju se mali, sjedeći, perasto razdijeljeni listovi oblika. Cvatovi su dugi i nose velik broj malih, bijelih cvjetova a ako se sjeme i razvije, ono je obično sterilno.

Uzgaja se zbog zadebljalog podanka (rizoma), a jednogodišnji izbojci podanka koriste se za razmnožavanje. Iz podanka se razvije adventivno korijenje, koje može doseći do 1 m dubine, ali glavnina se a korijenja nalazi u gornjih 30 cm tla.

Rezan ili riban, hren ima ljut miris i okus. Bogat je vitaminom C, u svježem korijenu ima ga više od 100 mg, a u mladim listovima čak 300 - 400 mg i oko 14 mg karotena (provitamina A).

U mirovanju može prezimiti i na temperaturi od -45 °C, međutim, izvađeni podanci i neukorijenjene reznice hrena mogu smrznuti već na -6 do -7 °C. Hren najintenzivnije raste pri blagim temperaturama 17 – 20 °C. Temperature više od 25 °C usporava rast i smanjuju prinos i kvalitetu podanka.

Za dobar rast najprikladnija je umjerena vlaga tla i visoka vlaga zraka. Hren može podnijeti kraća sušna razdoblja, ali to smanjuje kvalitetu podanka. Ne podnosi stagnirajuću vodu.

Za uzgoj su najprikladnija srednje teška tla, pjeskovite ilovače ili ilovaste pjeskulje, dobre strukture s 3 – 5 % humusa, blago kisele do blago alkalične reakcije (pH 6 – 7,5). Za tla kiselija od pH 5,5 potrebna je primjena vapna za predkulturu.

Na istoj površini hren se može saditi tek nakon 3 do 4 godine.

Nakon zaoravanja organskog gnoja za sadnju hrena najprikladnije je zimsko oranje na 30 cm dubine. U proljeće, čim se zemlja dovoljno prosuši, površinski se obradi i izravna, a neposredno prije sadnje otvore se plitke brazde (oko 15 cm) s razmakom od 60 – 80 cm, ovisno o raspoloživoj mehanizaciji za međurednu obradu i vađenje.

Gnoji se mineralnim gnojivom u omjerima 8:26:26 ili 10:30:20, ili s 40-70 t/ha stajskog gnoja.

Sadi se u jesen ili u proljeće (kraj ožujka do sredine travnja) , podancima dužine oko 20 cm. Taj način sadnje naziva se vegetativno razmnožavanje. Kod podanaka za razmnožavanje ne treba dozvoliti stvaranje postranog korijenja.

Postoje tri načina sadnje:

• Sadnja u jarke razmaka 50 cm, gdje se reznice polažu ukoso na 30 cm razmaka jedna od druge i prekriva zemljom;

• Sadnja u vodoravni položaj reznica uz uvinut gornji kraj prema gore. Ovdje dubina jarka iznosi oko 15 cm;

• Sadnja na nasipe razmaka 50 - 80 cm na način pravljenja kosih rupa u koje se stavljaju reznice tako da donji krajevi budu ispod i između dva nasipa, a gornji kraj ispod vrha nasipa.

Plitkom međurednom obradom održava se vodo-zračni režim i uništava korov sve dok rozete lišća ne zatvore redove. Uz međurednu obradu prema potrebi se prihranjuje dušičnim gnojivom. U ljetnom razdoblju, ako nastupe dulje suše, korisna su 2 – 3 navodnjavanja kišenjem sa po 25 – 30 min.

U jednogodišnjem uzgoju hren se vadi kasno u jesen, kada biljka uđe u mirovanje, a lišće požuti. U iznimnom slučaju može se vaditi i zimi (ako tlo nije smrznuto, a temperatura je viša od 0 °C) i u proljeće prije nego počne nova vegetacija. Ako podanci zbog suše ili drugih razloga nisu postigli potrebne dimenzije, usjev se ostavlja još jednu godinu.

Hren se iskapa različitim prilagođenim iskapačima (za repu, krumpir ili mrkvu), koji se podese što je moguće dublje, da se izvadi na površinu cijela biljka. Izvađeni hren odvozi se na sabirno mjesto gdje se sortira i dorađuje prema potrebi. Prinos tržnog hrena može biti 7 – 10 t/ha. Podanci se očiste od zemlje, odreže se liše, sekundarni izdanci za reprodukciju ili preradu te sitni korijenčići i pupovi. Nakon pranja pakira se u letvarice, kutije ili PE vreće, a za naročito krupne podanke primjenjuje se i vakuumsko pakiranje. Dorađeni hren može se skladištiti do 6 mjeseci na temperaturi od 0 – 1 °C i relativnoj vlazi zraka od 95 %. Nedorađeni hren može se dobro skladištiti u podrumima i trapovima uz dobru zaštitu od smrzavanja.

Od ljekovitih i djelotvornih tvari u biljci se nalazi glikozid sinigrin. Korijen hrena sadrži i jaka eterična ulja, koja kod ribanja izazivaju suzenje i kihanje. Osim navedenoga, korijen hrena sadrži i niz drugih tvari, kao što su: aspargin, arginin, glutamin, aloksurne baze, oksidaze, peroksidaze, sumpor, spojeve sumpora, kalija i vitamin C.

Korijen hrena upotrebljava se kod pripremanja različitih kozmetičkih preparata, koji služe za uklanjanje kožnih prištića, sunčanih pjega i jetrenih mrlja na koži.

Neizostavan je dodatak raznim jelima, posebno uz masnu hranu jer pomaže lakšoj probavi. Hren čisti organizam, ubrzava metabolizam, otklanja umor, pa se najviše preporučuje dijabetičarima. Potiče razmnožavanje i razvoj korisnih bakterija u crijevima.

Sok od hrena uništava bakterije dizenterije, salmonele, tuberkuloze, kao i mnoge gljivice koje parazitiraju na čovjeku i biljkama. Poboljšava funkciju organa za probavu tako što stimulira lučenje želučanih i crijevnih sokova, žuči i enzima iz pankreasa. Hren potiče i rad jetre, potiče rad srca i cirkulaciju, odličan je diuretik i pomaže kod reumatizma. Dokazano je da arome koje se nalaze hrenu najviše pomažu u borbi protiv prehlade. Ljute supstance hrena su se pokazale kao jako efikasne kod upale grla. U hrenu se nalazi i ulje senfa, koji dokazano djeluju protiv bakterija, virusa i gljivica koje prouzrokuju bolesti disajnih i mokraćnih putova. Ova ljuta ulja stimulira imuni sistem da se bore protiv parazita koji izazivaju bolest.

Kod prehlade se može koristiti nariban, kuhan u mlijeku ili pomiješan s medom.

S hrenom treba biti i oprezan! Više od 80 ml soka korijena hrena može izazvati povraćanje, a već 15 do 20 ml sjemena hrena kuhanog u vodi može uzrokovati dijareju i povraćanje. Treba biti oprezan a sa korištenjem tinktura, naročito kada je riječ o svježim ranama. Osobe alergične na luk, trebalo bi da izbjegavaju i hren.

Kod prehlada pomaže domaći recept  korijen hrena dugačak oko tri centimetra se opere, oguli i izriba, stavi u teglu koju možete zatvoriti. Dodate med i ostavite nekoliko sati zatvoreno.

 

 

Kopar (Anethum graveolens )

 

Kopar je biljka porijeklom iz jugoistočne Azije, ali se u kulturi uzgaja u južnim dijelovima Europe. Ponegdje je pobjegla iz kulture.

To je jednogodišnja biljka s tankim, vretenastim korijenom. Stabljika je uspravna, okrugla, izbrazdana, šuplja, visine i do 120 cm. Listovi su od 3 do 4 puta perasto razdijeljeni. Donji listovi stabljike imaju šuplje peteljke, a gornji su sjedeći. Na vrhu stabljike nalaze se sitni cvjetovi, izrazito žute boje, skupljeni u velikom štitcu, koji ima i preko 30 zraka. Najveća koncentracija ljekovitih i aromatičnih tvari nalaze se u plodovima biljke, ali ima ih i u listovima i cvjetovima. Sve djelotvorne i ljekovite tvari u biljci nisu ni do danas u potpunosti istražene. Do sada je poznato djelovanje eteričnih ulja koja sadrže veliki postotak (5o do 6o%) karvana.

Kao ljekovita biljka u pučkoj medicini koristi se za pripremanje napitaka i čajeva s vodom ili vinom, koji imaju mnogostruko ljekovito djelovanje.

Kao začinska biljka najviše se koristi kod konzerviranja povrća, kojem daje posebnu aromu.

Kopar je vrlo široko rasprostranjen, ali mu najbolje odgovara umjereno topla klima. Osjetljiv je na mraz. Ima nešto povećane potrebe za vlagom, posebno kad se proizvodi  za berbu lista. Biljke koje se uzgajaju zbog sjemena (ploda) mogu podnijeti i manje vlažna staništa.

Kopar nije zahtjevan u pogledu tla. Osim na ekstremno pjeskovitim ili jako močvarnim tlima, lako se uzgaja u širokom dijapazonu različitih tipova tala. Najbolje mu odgovaraju plodna, duboka i rastresita tla, slabo kisele do neutralne reakcije.

Kopar se uzgaja kao jednogodišnja kultura i relativno kratko ostaje na površini. Obavezno ga treba uzgajati u plodoredu. Najpogodniji predusjevi su jednogodišnje mahunarke.

Budući da kopar kratko vrijeme ostaje na površini i ima slab korijenov sustav, obradi zemljišta treba posvetiti veliku pažnju. Površinu treba dobro poravnati i usitniti. Osnovna obrada je ista kao i za druge kulture i treba ju započeti odmah čim se uklone predusjevi. Orati treba na dubini od 30 cm. Poorana se površina ostavi da prezimi, a u proljeće čim ranije treba napraviti predsjetvenu pripremu tla. Površinski sloj tla treba dobro poravnati i usitniti kao za povrtlarske kulture.

Kopar zahtijeva mnogo hranjiva jer se na površini od 1 ha formira više od 20.000 kg zelene mase i ploda. Pošto je korijen slabo razvijen, usjevu treba osigurati dovoljnu količinu hrane da bi za kratko vrijeme mogao stvoriti potrebnu biomasu. Za osnovnu se gnojidbu upotrebljavaju kompleksna NPK gnojiva. Obično se primjenjuje NPK 8-16-22 u količini 600 – 700 kg/ha. Osim toga, tijekom vegetacije treba i prihrana dušikom.

 

Kopar se razmnožava isključivo direktnom sjetvom sjemena. Za sjetvu se koriste sijačice na kojima se može podesiti međuredni razmak, količina sjemena i dubina sjetve. Kopar je najbolje sijati u neprekidnim redovima na razmaku 40 – 50 cm. Na nezakorovljenim površinama razmak između redova može biti i manji (20 cm). Ukoliko je međuredni razmak veći, sklop biljaka u redu treba biti veći i obrnuto. Za sjetvu 1 ha potrebno je 5 do 10 kg sjemena. Količina sjemena ovisi o međurednom razmaku. Za razmak od 40 cm potrebno je 4-6 kg/ha sjemena, a za razmak od 20 cm, 8-10 kg/ha. Pri sjetvi treba sijali 150 – 200 zrna po nr. Sije se na dubinu od 2 do 3 cm. Najpogodnije vrijeme za sjetvu je prva polovica travnja. Sjeme obično proklija nakon 20 dana. Kasnija sjetva nije dobra jer postoji opasnost od pojave suše.

Njega kopra obuhvaća okopavanje, prihranjivanje, plijevljenje i navodnjavanje. Međuredno kultiviranje i okopavanje primjenjuju se zajedno samo u slučaju širokoredne sjetve jer na razmaku između redova manjem od 30 cm nije moguća primjena međurednog kultiviranja. U tom se slučaju nasad samo okopava. Kultivaciju i okopavanje treba započeti čim usjev formira redove. Okopavanje se najčešće primjenjuje dva puta jer se nakon okopavanja kultura brzo razvija i prekriva međuredni prostor. Na taj način biljke same uništavaju korove.

Prihranjivanje se obavlja najčešće dva puta, a na tlima male plodnosti i tri. Za ovu se svrhu koriste samo dušična gnojiva (KAN). Prvo prihranjivanje treba obaviti u fazi formiranja redova, odnosno neposredno uoči prvog okopavanja. Tada se upotrebljava oko 100 kg/ha dušičnog gnojiva. Drugo prihranjivanje u količini od 100 – 200 kg/ha gnojiva treba obaviti prije drugog okopavanja. Navodnjavanje u normalnim uvjetima nije nužno jer biljke nakon formiranja redova prave jaku sjenu i sprječavaju isušivanje tla. Međutim, ako suša potraje duže vrijeme, onda je potrebno navodnjavati.

U proizvodnji kopra najvažnije je odrediti pravi trenutak žetve. Cvjetanje i sazrijevanje sjemena nije ujednačeno. Redovito se u nasadu istovremeno nalaze i zeleni cvatovi i cvatovi u cvijetu. Kopar namijenjen za proizvodnju lišća treba žeti kad se pojave prve cvjetne stabljike. Žanje se na visini od 10 cm, odnosno iznad listova koji su promijenili boju. Ako u nasadu nema korova, žetva se može obaviti i strojno. Nakon žetve, proizvod se odmah suši.

Žetvi kopra za proizvodnju eteričnog ulja treba posvetiti posebnu pažnju. Posebno je bitno odrediti trenutak kada u biljkama ima najviše eteričnog ulja, i kada je najbolje kvalitete. Ispitivanja su pokazala da žetvu treba obaviti u trenutku kada veći dio plodova prijeđe u tzv. voštanu zrelost. Tada stabljike u prizemnom dijelu počinju mijenjati boju, a donje lišće tek počinje otpadati. Jako je važno da se lišće što više očuva jer ukoliko otpadne, prinos ulja se značajno smanjuje.

Žetvu kopra za dobivanje plodova također treba obaviti pravovremeno. Ne smije se čekati da svi plodovi potpuno sazriju jer će se oni sa središnje stabljike osuti, a upravo ti plodovi su najbolje kvalitete. Najveći se prinosi i najbolja kvaliteta postižu kada najveći dio cvata postane boje voska. Žetva kopra za proizvodnju sjemena može se obaviti kombajnom za žito. Na manjim površinama znatno je pogodnija ručna žetva jer su u tom slučaju najmanji gubici. Plod kopra se pakira u vreće i čuva na suhom, hladnom i prozračnom mjestu. Prinos kopra ovisi o prirodnim uvjetima i primijenjenoj agrotehnici. S 1 ha dobije se 10 000 – 15 000 kg svježe ili 2000 4000 kg suhe herbe i oko 1000 1500 kg/ha ploda. Prinos eteričnog ulja iz herbe je 50 – 70 kg/ha, a iz plodova 25 – 50 kg/ha.

 

 

Bosiljak (Ocimum basilicum )

 

Pradomovina bosiljka ja Indija. Davno, već pred oko 5500 godina poznavali su ga Egipćani, o čemu govore ostaci biljaka pronađeni u grobnicama piramida iz toga razdoblja. Bosiljak je poznata i cijenjena ljekovita i začinska biljka već u starom Rimu u doba vladavine Julije Cezara. Prema nekim starim zapisima na prostoru srednje Europe prenijeli su ga monasi u 12. stoljeću. Na novim prostorima vrsta se udomaćila i uzgaja se u vrtovima. U južnim dijelovima Europe ponegdje se može naći i izvan vrtova. Za uzgoj bosiljka potrebna su gnojena tla bogata humusom, te sunčana i od vjetra zaštićena staništa. Biljka je naročito osjetljiva na niske temperature, a ne podnosi ni zalijevanje hladnom vodom.

To je jednogodišnja biljka sa stabljikom visine 40 do 60 cm, koja je često bogato razgranjena. Listovi su jajolikog oblika na dugim peteljkama. Cvjetovi se razvijaju u velikom broju u gornjem dijelu stabljike. Višebojni su, bijeli, ružičasti ili purpurni. Cijela biljka ima ugodan miris i aromu.

 Bosiljak se uzgaja u vrtovima, loncima i na parceli. Jesenja obrada zemljišta se obavlja na dubinu od 30-35cm. Izorano zemljište se ostavlja da prezimi. Izorano zemljište se ostavlja da prezimi,  a u proljeće se prosušeno zemljište plitko obrađuje da bi se sačuvala vlaga.

Pri uzgoju bosiljka primjenjivati plodored. Kao jednogodišnja biljka on se lako uklapa u plodored. Kao jednogodišnja biljka on se lako uklapa u plodored. Bosiljak traži plodno tlo. Dobro uspijeva na zemljištu koje je prethodne godine gnojeno stajnjakom.

Bosiljak se može saditi iz presadnica ili izravno sijati. Direktna sjetva se obavlja obično posljednje nedjelje travnja. Sjetva u gredice se obavlja krajem veljače i početkom ožujka. Za nicanje sjemena temperatura treba biti 13 ° -15 ° C.

Nakon sjetve ili sadnje bosiljka potrebno je obaviti zalijevanje. Za bosiljak je najvažnije da ima dovoljno vlage početkom grananja, u fazi formoranja pupoljaka, i poslije košnje. Okopavanje je obavezna mjera da bi se održao površinski sloj zemljišta u rastresitom stanju i zbog uništavanja korova. Vrši se obično 2-3 puta godišnje. Prvi put 10-12 dana nakon rasađivanja i to plitko okopavanje. Drugo za 10-15 dana kasnije, a naredno po potrebi.

Prihranjivanje se tijekom vegetacije vrši dušikom. Prvi put prije okopavanja i to pažljivo da ne dođe do oštećenja lista od gnojiva. Drugo prihranjivanje je poslije skidanja prve žetve. Pri proizvodnji bosiljka obratiti pozornost na zemljišne štetnike (žičnjaka, grčice). Može se javiti pjegavost lista ali ona ne nanosi neke veće štete.

Prva košenja stabljike bosiljka se obavlja krajem srpnja i početkom kolovoza. Kosi se na 8-10cm iznad zemlje jer se time stimulira izbijanje većeg broja bočnih grana, pa će grm biti veći i razgranatiji. Druga košenja je krajem rujna. Kosi se po suhom i toplom vremenu ručno ili kosilicom.

Bosiljak se suši u tankom sloju ili vezan u kitice u hladu ili u sušarama. Žetva sjemena počinje sredinom kolovoza. Kosi se ujutro i vezuje u snopove koji se ostavljaju nekoliko dana stajati da sjeme dozri.

Bosiljak u pučkoj medicini ima vrlo široku primjenu kod liječenja ljudi i životinja. Primjenjuje se kod liječenja upala (želuca, crijeva), kod hripavca, početnih stanja tuberkoloze, kod bolesti mokraćnih organa (bubrega, mjehura). Najčešće se primjenjuje u obliku čajeva.

Bosiljak je omiljena kuhinjska mirodija. Svježe narezani listovi dodaju se juhama i drugim jelima. Radi specifičnog mirisa i okusa dodaje se i pri konzerviranju povrća.

 

 

Mažuran (Majorana hortensis)

 

Mažuran je vrsta koja je prvobitno bila raširena na prostorima sjeverne Afrike, a kasnije se proširila na ostali dio Sredozemlja i na južnu Europu. Uzgaja se u povrtnjacima, na dobro gnojenoj zemlji. Vrsta je osjetljiva na hladnoću, naročito mrazeve.

To je najčešće jednogodišnja biljka s bogato razgranjenom stabljikom, visine 20 do 40 cm. Na području Sredozemlja, naročito u njegovom toplijem dijelu biljka živi dvije i više godina. Listovi mažurana su mali, eliptični i sivo pustenasti, na kratkoj peteljci. Cvjetovi se razvijaju u sastavljenim metličastim svatovima koji imaju izgled četverorednih klasova. Svjetovi su bijeli ili blijedo crveni, samo ponekad grimiznocrveni.

Biljka je vrlo aromatična, mirisava i s nešto gorkog okusa. Od ljekovitih i djelotvornih tvari biljka sadrži eterična ulja, terpine, terpinole, seskviterpene, kamfor, gorke tvari, tanin i mineralne soli.

U pučkoj medicini mažuran je vrlo obljubljena biljka i ima široku primjenu. Koristi se kao sredstvo protiv svih vrsta grčeva, zatim kod liječenja glavobolje, migrene, neuroza. Upotrebljava se kod spremanja masti,eteričnih ulja i čajeva. Kao začin dodaje se nekim jelima kojima daje posebno pikantan okus.

 

 

 

Javite nam se

Povezana društva:

Copyright Ivkom d.d.